-Piše: Krsto J. Pejović

Svijet u kojem živimo neizostavno se mijenja, ali i način na koji se gleda na njega. To ima posledice na znatan dio svijeta, na njegove postupke i na posledice po druge. Običan svijet se, u toj akrobaciji, sporo ili teško snalazi. Dimenzije globalizacije su, zasad, neukrotive. Njeni faktori ekonomski povezuju voljne i nevoljne. Gdje je u tome humanizam, odnosno humanost? Odgovor je, bar za neke, poražavajući. Ekonomske prilike svijeta koje utvrđuju velike razlike, učinile su da pretežan dio svijeta bude dehumanizovan. Inače, pojam humanosti može se shvatiti kao i riječ demokratija u više oblika i značenja. Ono što je najgore jeste da je humanosti sve manje, a dehumanizacije sve više, čak i napretek, što navodi na pomisao da ono što se vjekovima smatralo humanim u svim civilizacijama, danas je rijetkost. Kao da svijet, skučen ovim vremenom, radi po želji, navikama i logici manjeg dijela ove planete. Otuda, samozadovoljstvo jednih produkuje nezadovoljstvo drugih. Zbog političke napetosti i profitne opsesije, plemenita osjećanja stradaju i nestaju, pa život za mnoge postaje surov. Ipak, pojedini primjeri širom zemljine kugle „usađuju klice ljudskosti u čovjeku“. Ali, to je rijetkost i nedovoljno. Svakodnevni život pun je briga. Kompromisa je sve manje, čak i u mašti. Običnom čovjeku ostaje da „putuje svijetom, jedino čitajući dobru knjigu i da tako živi u dobroj prošlosti“. To stanje većem dijelu običnog svijeta ne širi horizonte humanosti, jer je malo onih koji druge uče da bolje žive. Manje je onih koji hoće da nedostatak humanosti ostvare. Oni ne žele ni da taj običajni i sociološki institut dotaknu, niti osjećaju potrebu da se o tome i razmišlja. Inače, u ovom raspolućenom svijetu, njihova pomoć bila bi od velike koristi, ali avaj. Sve je manje snage da običan svijet misli samostalno, iako je to potreba. Rijetko ko ističe i samu pomisao da čovjek treba da nosi „skromno ime -zdrav razum“. Moguće da je sve to razlog da se za veći dio društva savremenog svijeta i „nebo zamutilo“, pa čak i kad je vedro. Malo ko širom pretežnog broja zemalja, kao nekada, ističe: „Gdje je prijatelja, tu je i dobra“, iako je, donedavno, prijateljstvo bilo sastavni dio života. Stoga i poruka da je danas manje onih koji zaslužuju poštovanje. Nije bez razloga, čak i za neka bolja vremena, Jovan Dučić kazao da „zlo i nesreća ne dolaze od Boga nego od čovjeka“. Nehumanost je diskreditovala dobročinstvo, pa zato nije čudo što mladi većeg broja država iz savremene Evrope „misle o svojim nogama“, kuda i kako naći neki posao, s obzirom na to da je digitalizacija, nažalost, najveći neprijatelj pretežnog broja djelatnosti, bar kad je riječ o zaposlenima. Ona nije uvećala nigdje broj radnih mjesta, iako se svijet bez nje ne može zamisliti. Ekonomski egoizam nije nikada, kao danas, nadvladao prostore planete. Zaboravljaju tvorci globalizma da je čovjek stvorenje koje ne može posve „izaći iz sebe“. Danas je, dakle došlo do gubitka humanosti, pa se osnovano može reći da dobro rijetko živi i da ga, zasad, ne možemo u nekom većem obimu očekivati, već jedino sanjati. Međutim, teško je sanjati dobro ako se društvo nalazi u međusobnoj obmani. Možda je to i dijalektika današnjeg stanja. Prust, očito, nije bez razloga kazao da je „društvena ličnost kreacija tuđih mišljenja“. Stoga danas širom svijeta postoji društvo isključenih, usamljenih i napuštenih. Njima nedostaje dobro drugih. Njih je mnogo. Globaliste ne interesuje da li ta armija ljudi ima prilike da razmišlja o običnom životu. Oni samo misle da su moć i bogatstvo rezervisani za njih i da su samo oni predstavnici,,izabranih“. Da bi pretežan dio svijeta došao do svjetlije budućnosti, neophodno je da „probrani“ imaju više obraza, jer jedino „obraz može sačuvati dobar glas“. Takođe, životnog mehanizma obraza i dobrog glasa manje je nego ikad, a njega bi trebalo da ima svaki pojedinac, posebno oni koji kroje globalizam. Sve se više postavlja pitanje, i to konstantno, da li se humanosti može povratiti njena izvornost, jer bez nje nema ni etike. Inače, bez humanosti, etika bi bila protivrječna samoj sebi. Pri ovakvom stanju, ukoliko se humanost i trenutno javlja u apsolutnom obliku, kao refleksija, ima nade da se kaže da društvo nije posve zaboravilo humanost i dobročinstvo. Dobra djela su smjer, a ne sredstvo. Ekonomska teorija globalizma stvara i rađa nove principe, koji tu struku čine „vražjom naukom“. Zato svijet ne smije zaboraviti da samo dobro može učvrstiti vjeru u pravednost. Današnje odsustvo humanosti dovodi do toga da je svijet u znatnoj mjeri otuđen i razglavljen. Rekao je vladika Nikolaj Velimirović: „Previše je zlih razgovora, tuđeg grijeha i svojih pobjeda“. Nije, stoga, teško zaključiti da je u momentu pomanjkanja humanosti značajno podsjetiti da „nema boljeg ljekara od vjernog prijateljstva“. Ako je toga, biće i dobrih djela, pa društvo neće biti ovako i ovoliko dehumanizovano. Dakle, ukoliko ne mislimo o humanosti, ne možemo je ni imati.